Kad osuda postane prepreka: Kako stigma udaljava osobe koje koriste droge od pomoći?

Stigma nastaje kada se određeno obilježje, ponašanje ili životna okolnost osobe u društvu negativno vrednuje, što može dovesti do stereotipa, predrasuda, društvenog odbacivanja i diskriminacije. Stigmatizacija osoba koje koriste droge povezana je s negativnim društvenim stavovima i moralnom osudom, a može pridonijeti njihovoj marginalizaciji unutar zajednice.

Stigma može utjecati na način na koji društvo promatra osobu, ali i na način na koji osoba počinje promatrati samu sebe. Zato je važno razlikovati društvenu stigmu od internalizirane stigme.

 

 

Percipirana društvena stigma i internalizirana stigma

Percipirana društvena stigma odnosi se na percepciju osobe da društvo ima negativne stavove prema osobama koje koriste droge. Ako netko percipira visoku razinu društvene stigme, može očekivati osudu, odbacivanje ili diskriminaciju od okoline. Strah od negativnih reakcija može postojati i prije nego što osoba doživi neko od ovih neugodnih iskustava. Strah od stigmatizacije ne odnosi se samo na neugodne komentare ili osuđivanje. Osobe mogu biti zabrinute da će traženje pomoći negativno utjecati na njihovo zaposlenje, društvene odnose ili način na koji ih zajednica doživljava. Primjerice, osoba koja koristi droge može izbjegavati razgovor s obitelji ili traženje pomoći jer očekuje da će je članovi obitelji osuđivati ili odbaciti. Percipirana stigma povezana je s lošijom psihološkom dobrobiti korisnika droga.

S druge strane, internalizirana stigma (samostigmatizacija) nastaje kada osoba usvoji negativne društvene stereotipe i počne ih primjenjivati na sebe. Zbog toga osoba može osjećati krivnju, sram i manju osobnu vrijednost.

                                                                                               

Kako stigma utječe na traženje pomoći?

U Hrvatskoj su korisnicima droga dostupne različite zdravstvene i socijalne usluge koje uključuju programe smanjenja štete, medicinsko liječenje i terapiju. Ipak, prepreka u traženju pomoći često nije sama dostupnost usluge, nego i strah od toga kako će osoba biti percipirana i tretirana ako se sazna da koristi droge. Dio osoba koje koriste droge može odgađati ili izbjegavati traženje pomoći zbog straha od otkrivanja njihove uporabe droga, narušavanja privatnosti, diskriminacije ili mogućih negativnih posljedica u osobnom i profesionalnom životu. Negativni društveni stavovi mogu postati dio načina na koji osoba doživljava vlastiti identitet, a osjećaj srama koji iz toga proizlazi može otežati traženje i prihvaćanje pomoći.

Strah od osuđivanja i zabrinutost zbog mogućih reakcija mogu otežati otvoren razgovor o uporabi droga i potrebi za podrškom. Zbog toga neke osobe mogu odgađati traženje pomoći čak i kada smatraju da bi im ona bila korisna. Osjećaji srama i manje osobne vrijednosti povezani s internaliziranom stigmom mogu dodatno otežati taj korak, a kod nekih osoba mogu se javiti i uvjerenja da ne zaslužuju pomoć.

Stigma povezana s uporabom droga može biti dodatno pojačana društvenim očekivanjima. Primjerice, istraživanja pokazuju da tradicionalne predodžbe o muškosti, koje naglašavaju samostalnost i emocionalnu suzdržanost, mogu otežati muškarcima traženje stručne pomoći zbog problema povezanih s ovisnošću. Istraživanja također upućuju na to da se stigmatizacija može razlikovati ovisno o vrsti psihoaktivne tvari i obrascima njezine uporabe, što dodatno potvrđuje složenost odnosa između društvenih stavova i traženja pomoći.

Potrebno je prepoznati stigmu kao važnu psihološku prepreku traženju pomoći te poduzeti korake kako bi se smanjila društvena stigma i samostigmatizacija te potaknuli pozitivniji stavovi prema traženju pomoći.

 

Birajmo riječi: Kako razgovarati o osobama koje koriste droge i s njima?

Način na koji govorimo o osobama koje koriste droge i komuniciramo s njima može pridonijeti smanjenju ili održavanju stigmatizirajućih stavova. Izrazi poput „narkoman” ili „ovisnik” mogu svesti osobu na njezinu uporabu droga i zanemariti druge aspekte njezina identiteta. Zato je primjerenije koristiti izraze poput „osoba koja koristi droge” ili, kada je riječ o dijagnosticiranom poremećaju, „osoba s poremećajem povezanim s uporabom droga”. Jednako je važno izbjegavati osuđivanje, moraliziranje i pretpostavke o nečijim životnim okolnostima. Istraživanja pokazuju da stigmatizirajuća komunikacija u zdravstvenom sustavu može negativno utjecati na iskustva korisnika usluga i njihovu spremnost na buduće traženje pomoći. Umjesto prebacivanja krivnje na osobu, korisnije je pokazati razumijevanje, saslušati njezino iskustvo i pružiti informacije o dostupnim mogućnostima podrške. Nestigmatizirajuća komunikacija podrazumijeva poštovanje dostojanstva osobe, neovisno o tome koristi li droge, želi li prestati s uporabom ili trenutačno nije spremna na promjenu.

 

 

Kako možemo smanjiti stigmu?

Smanjenje stigmatizacije zahtijeva djelovanje na više razina – od promjene osobnih stavova do poboljšanja načina na koji institucije pristupaju osobama koje koriste droge.

 

1. Normaliziranje traženja stručne pomoći može biti prvi korak u uklanjanju stigme kao psihološke prepreke traženju pomoći. Važno je osvijestiti da traženje pomoći nije znak slabosti, nego legitiman način brige o vlastitom zdravlju. Pojedina istraživanja pokazala su obećavajuće rezultate psiholoških intervencija usmjerenih na prihvaćanje, samoopraštanje i smanjenje srama. Ipak, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se pouzdano utvrdila njihova učinkovitost u smanjenju samostigmatizacije povezane s uporabom droga.

 

2. Izravan kontakt i dijeljenje osobnih iskustava mogu pridonijeti smanjenju stigme. Kada ljudi imaju priliku upoznati osobe koje koriste droge i čuti njihove životne priče, lakše mogu preispitati postojeće stereotipe i predrasude. Osobna iskustva pomažu u razumijevanju različitih životnih okolnosti i izazova s kojima se te osobe suočavaju te podsjećaju da uporaba droga ne određuje nečiju osobnost ili vrijednost. Istraživanja upućuju na to da intervencije koje uključuju izravan kontakt mogu biti učinkovitije od onih koje se temelje isključivo na pružanju informacija, dok dijeljenje pozitivnih osobnih iskustava također pokazuje potencijal za smanjenje negativnih društvenih stavova. Ipak, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se pouzdano utvrdila učinkovitost ovih pristupa u smanjenju stigme povezane s uporabom droga.

 

3. Edukacija javnosti koja uključuje informiranje o mentalnom zdravlju, problemima povezanima s uporabom droga i mogućnostima liječenja može pomoći u preispitivanju negativnih uvjerenja. Iako je edukacija važna za razumijevanje problema povezanih s uporabom droga, samo pružanje informacija nije uvijek dovoljno za promjenu stigmatizirajućih stavova. Istraživanja pokazuju da pojedine edukativne intervencije povećavaju znanje, ali ne dovode nužno do smanjenja predrasuda. Zato je korisno razmotriti pristupe koji, uz informiranje, uključuju interaktivne aktivnosti, osobna iskustva i prilike za preispitivanje negativnih uvjerenja.

 

4. Edukacija stručnjaka važan je korak u smanjenju stigmatizacije osoba koje koriste droge. Stručnjaci koji rade s osobama koje koriste droge trebaju biti svjesni vlastitih mogućih predrasuda i utjecaja stigmatizirajuće komunikacije. Posebno obećavajuće rezultate pokazuju edukacije koje ne uključuju samo teorijske informacije, nego i praktične komunikacijske vježbe, interaktivne aktivnosti te kontakt s osobama koje imaju iskustvo uporabe droga. Istraživanja pokazuju da takvi pristupi mogu pridonijeti smanjenju negativnih stavova zdravstvenih djelatnika i poboljšanju njihove komunikacije s korisnicima usluga.

 

Smanjenje stigme zahtijeva više od promjene društvenih stavova. Jednako je važno mijenjati institucionalne prakse i osigurati da osobe koje koriste droge imaju pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama bez diskriminacije i osuđivanja. To uključuje poštovanje privatnosti, nestigmatizirajuću komunikaciju, uvažavanje individualnih potreba te pružanje podrške neovisno o spremnosti osobe na prestanak uporabe droga. Stvaranjem sigurnijeg i pristupačnijeg okruženja možemo pridonijeti tome da se osobe koje koriste droge lakše odluče potražiti pomoć kada im je potrebna.

 

 

Izvori

• Camacho-Ruiz, J. A., Galvez-Sánchez, C. M., Galli, F., i Limiñana Gras, R. M. (2024). Patterns and challenges in help-seeking for addiction among men: A systematic review. Journal of Clinical Medicine, 13(20), Article 6086. https://doi.org/10.3390/jcm13206086
• Can Gür, G., i Yılmaz, E. (2023). Effectiveness of interventions in reducing substance-related stigma: A systematic review and meta-analysis of randomized controlled trials. Issues in Mental Health Nursing, 44(3), 162–175. https://doi.org/10.1080/01612840.2022.2163439
• Gutierrez, D., Crowe, A., Mullen, P. R., Pignato, L., i Fan, S. (2020). Stigma, help seeking, and substance use. The Professional Counselor, 10(2), 220–234. https://doi.org/10.15241/dg.10.2.220
• Hammarlund, R., Crapanzano, K. A., Luce, L., Mulligan, L., i Ward, K. M. (2018). Review of the effects of self-stigma and perceived social stigma on the treatment-seeking decisions of individuals with drug- and alcohol-use disorders. Substance Abuse and Rehabilitation, 9, 115–136. https://doi.org/10.2147/SAR.S183256
• Hassan, N., Asad, S., i Jamil, F. (2022). Perceived stigma, help seeking behavior and psychological well-being, among substance abuse patient. Applied Psychology Review, 1(1), 71–88. https://doi.org/10.32350/apr.11.05
• Leksikografski zavod Miroslav Krleža. (n.d.). Stigma. U Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 13. listopada 2026. na https://www.enciklopedija.hr/clanak/stigma