Svjetska zdravstvena organizacija naumila je do 2030. potpuno eliminirati virusne hepatitise. Ta bolest, poznata kao ‘tihi ubojica’ zbog dugotrajnog izostanka simptoma, pogađa više od 350 milijuna ljudi, a razmjeri širenja zaraze postali su alarmantni. Nakon pandemije, čak devet od deset zaraženih nisu ni svjesni da nose virus hepatitisa.
U Hrvatskoj je registrirano više od 65.000 zaraženih, no nemaju svi jednak pristup liječenju.
Suprotno smjernicama europskih društava za hepatitis, tzv. aktivni ovisnici nemaju pravo na terapiju preko HZZO-a.
Lanjsko istraživanje prevalencije HIV-a i hepatitisa C kod osoba koje injektiraju droge (OID), provedenom u Rijeci, Splitu i Zagrebu, pokazalo je da ih je HIV-om zaraženo manje od jedan posto, a podaci za hepatitis su alarmantni: zaraženo je više od trećine takvih ovisnika u Rijeci i Zagrebu (po 37,2 posto), a u Splitu više od polovice (59,5 posto). U odnosu na 2015. godinu, to je porast od 5,7 postotnih bodova u Rijeci, 21,2 u Splitu i 8,1 u Zagrebu, navodi se u tom istraživanju HZJZ-a.
Ujedno, stručnjaci su pozvali da se poveća pristup dijagnosticiranju i liječenju hepatitisa C, čime bi se smanjilo i širenje te bolesti u Hrvatskoj.
Naime trenutno je učestalost liječenja i izlječenja hepatitisa među ovisnicima izrazito niska; liječilo se manje od polovice zaraženih, a tek trećina njih bila je izliječena.
Imajući u vidu zabrinjavajuće postotke, koji su posljednjih sedam godina u porastu među ovom populacijom, stručnjaci zaključuju da je potrebno svima zaraženima omogućiti liječenje, ‘za koje preduvjet ne smije biti apstinencija’.
Pozivajući se na informacije djelatnika iz suradnih udruga, navode da se ovisnici ne liječe jer ‘prema trenutnim smjernicama, konzumentima droga se ne odobrava liječenje’.
I zaista. U indikaciji za lijek sofosbuvir, uvršten na Osnovnu listu lijekova HZZO-a 2015. godine, piše da ‘ovisnici o drogama moraju imati dokaz da apstiniraju najmanje 6 mjeseci, a dokaz su dokumentirani nalaz psihijatra i rezultati toksikoloških ispitivanja tijekom tretmana svaka 3 mjeseca’. Tim skupim lijekom izlječenje se postiže u više od 90 posto slučajeva.
HZZO navodi da je hepatitis C ‘veliki javnozdravstveni problem’ te da će ‘plaćati terapiju po terapijskom ishodu, što znači da će plaćati troškove liječenja za one oboljele kod kojih se postigne izlječenje’. Troškove neuspješnih liječenja preuzimaju pak ‘nositelji odobrenja’. Prema indikaciji, terapijski protokol i trajanje liječenja odobrava Stručno povjerenstvo HZZO-a.
Tijana Skelin, koordinatorica u splitskoj udruzi HELP, potvrđuje da aktivni ovisnici ne dobivaju terapiju za hepatitis C jer je ona skupa. Da bi im se odobrila terapija, potrebno je da budu na liječenju. ‘Problem je prvenstveno u tome što se na odobrenje za liječenje predugo čeka. Dogodilo se da su nam tri korisnika zaražena hepatitisom umrla čekajući liječenje, neki i godinu dana. Dugotrajnost tog postupka je demotivirajuća, treba im cijeli niz nalaza i puno ih odustane zbog toga’, napominje Skelin.
Kaže da nije jednostavno ni definirati tko je aktivni ovisnik, a tko onaj na terapiji. Ovisnici se testiraju, ne smiju biti pozitivni ni na kakve droge, ali smiju imati visoke doze terapijskih lijekova poput metadona, pri čemu nema veze ni to što ovisnici često injektiraju supstitucijsku terapiju. U svakom slučaju, Skelin smatra da bi liječenje hepatitisa C trebalo biti puno dostupnije svim ovisnicima, kao što je to slučaj s oboljelima od HIV-a. Njih nitko ne pita jesu li ovisnici, ne komentira se njihov stil života, a ‘aktivni ovisnici’ zaraženi hepatitisom C nemaju nikakve šanse.
Razlog je, očigledno, financijske prirode. U Hrvatskoj samo jedno pakiranje pangenotipskog lijeka Epclusa, koji liječi sve podvrste hepatitisa C, košta 11.618 eura, a za izlječenje su potrebna tri pakiranja. Generički lijekovi nisu dostupni; njih prije isteka patentnih prava mogu dobiti samo države s niskim i srednjim dohotkom po glavi stanovnika, prema klasifikaciji Svjetske banke. WHO sad planira opskrbiti generičkim lijekovima najugroženije zemlje jer se procjenjuje da bi ta bolest, nastavi li se širiti ovim tempom, do 2040. mogla godišnje ubijati više ljudi nego malarija, tuberkuloza i AIDS zajedno.
Regulatori se u određivanju toga tko ima pravo na skupe lijekove protiv hepatitisa vjerojatno vode i pretpostavkom da će se ovisnici nakon izlječenja vjerojatnije ponovno zaraziti nego što je to slučaj s ostalim pacijentima. Skelin se ne slaže s takvom logikom.
Liječenje traje tri mjeseca, a prije toga treba napraviti cijeli niz testova, uključujući Fibroscan, te boraviti u dnevnoj bolnici. Netko tko je toliko predan tome neće ponovno dobiti hepatitis C. Neće svaki ovisnik ni pristati na testiranje, niti ga dovršiti – učinit će to samo onaj kome je zaista stalo i tko je toliko stabilan da sve to može odraditi. Prema tome, dovoljno je kompliciran sam sistem da ih se ne treba dodatno demotivirati’, ističe Skelin.
Poziva se i na prof. dr. sc. Josipa Begovca, uglednog voditelja Referentnog centra za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om, zaslužnog za to što je situacija s AIDS-om u Hrvatskoj zapravo izvrsna. Na jednom skupu, kaže, upravo je dr. Begovac naznačio da bi se terapija za hepatitis trebala davati svim ovisnicima koji se žele liječiti, baš kao što je to slučaj s terapijom protiv AIDS-a. Taj svoj stav dr. Begovac potvrđuje i u izjavi za tportal.
Mislim da je nelogično da u smjernici još uvijek kao kontraindikaciju imamo aktivno korištenje droga, jer su s javnozdravstvenog aspekta to osobe koje šire infekciju. Ako želimo eliminirati zarazu, onda i te ljude trebamo liječiti. To može biti izazov za zdravstvenu službu, ali iskustva razvijenih zemalja govore da se i populacija koja aktivno koristi droge može uspješno liječiti protiv hepatitisa C’, kaže dr. Begovac, dodajući da tome u prilog govore i uspješna iskustva liječenja ovisnika s HIV-om, uz popratne programe razmjene šprica, smanjivanja štete, metadonske terapije…
‘Izbjegli smo veću epidemiju zaraze HIV-om u korisnika droga, a liječimo osobe koje imaju HIV i istovremeno hepatitis B ili C. Kod hepatitisa B postoje lijekovi koji istovremeno liječe i HIV i hepatitis B. Kod hepatitisa C, znamo da možemo izliječiti taj virus, tako da već danas možemo govoriti o tzv. mikroeliminaciji te bolesti u osoba koje istovremeno imaju HIV i hepatitis C. U nas je većina osoba koje imaju HIV i hepatitis C izliječeno od hepatitisa C tako da smo blizu iskorjenjivanja hepatitisa C u osoba koje žive s HIV-om’, tumači dr. Begovac.
Također, smjernice europskih stručnih društava navode da kategoriju aktivnih ovisnika treba liječiti upravo zato da bi se suzbilo širenje bolesti, zaključuje dr. Begovac. S njim se apsolutno slaže mr. sc. Tatjana Reić, predsjednica Hrvatskog društva za bolesti jetre Hepatos, bivša dugogodišnja predsjednica Europske asocijacije udruga pacijenata s bolestima jetre (ELPA) i članica radne skupine Ministarstva zdravstva za izradu nacionalne strategije za borbu protiv virusnih hepatitisa.
Reić ovih dana obilazi hrvatske zatvore, u kojima je Hepatos uz podršku Ministarstva pravosuđa za zatvorenike organizirao mobilnu kliniku – testiranje na HCV i HIV te pregledavanje jetre uređajem Fibroscan. Prošle godine, za vrijeme pilot-projekta i uz financiranje jedne farmaceutske tvrtke, ukupno je pregledano 348 zatvorenika, a detektirano je 13 oboljelih koji su se u međuvremenu izliječili.
‘WHO je taj projekt uvrstio u primjere dobre prakse. Dogovorili smo s bolnicama da se oboljele zatvorenike odmah šalje u dnevne bolnice, da im se tamo naprave sve potrebne pretrage’, kaže Reić.
Ona navodi Australiju i Veliku Britaniju kao primjere zemalja koje svim ovisnicima daju terapiju protiv hepatitisa C, računajući da su im takvi troškovi manji nego što bi bile posljedice širenja zaraze. Pritom se Australija uspjela izboriti za proizvodnju generičkog lijeka, a u Hrvatskoj je, naravno, problem visoka cijena terapije, kao i u brojnim drugim zemljama koje još uvijek nisu omogućile besplatno liječenje hepatitisa C u populaciji aktivnih ovisnika. Inače, najviše oboljelih od hepatitisa C u Hrvatskoj zaraženo je putem transfuzije krvi još prije 1993. godine, kada je počelo testiranje krvi za transfuziju na hepatitis C.
“Puno je pacijenata koji još nisu identificirani. Zato obilazimo zatvore, terapijske zajednice, centre za beskućnike…’, ističe Reić, dodajući da su lijekovi koji su 2015. došli na tržište u rangu otkrića penicilina jer je hepatitis C jedina kronična virusna bolest koja je potpuno izlječiva.
Pacijenti okupljeni u Svjetski hepatitis savez dugo su, od 2007. godine, lobirali kod WHO-a da prepozna virusni hepatitis kao javnozdravstveni problem, a na kraju im je to i uspjelo.
‘Na godišnjem zasjedanju WHO-a 2010. odlučeno je da će se 28. srpnja obilježavati kao Svjetski dan hepatitisa. Global Fund oformljen je još 2002. za osiguravanje licenciranih generičkih lijekova siromašnim državama, a to se odnosilo na lijekove protiv HIV/AIDS-a, tuberkuloze i malarije. Vršili smo pritisak da se to proširi i na virusni hepatitis, no bili su dosta veliki otpori jer se ustanovilo da je teško kontrolirati odljev novca u privatne džepove, s tim da je oboljelih od hepatitisa 15 puta više od zaraženih HIV-om. Sad su napokon osnovali nešto slično Global Fundu, usmjereno isključivo na virusni hepatitis’, objasnila je Reić.
Hrvatska je, otkriva predsjednica Hepatosa, 2018. počela raditi na nacionalnoj strategiji za borbu protiv hepatitisa, 2019. ona je završena, no još uvijek nije usvojena iako se djelomično implementira već godinama.