- pružanje informacija o načinima smanjenja štete, liječenju ovisnosti i zamjenskim tretmanima;
- testiranje na HIV i dijeljenje savjeta o spolno prenosivim bolestima;
- dijeljenje kondoma i čistog pribora za korištenje droga;
- prikupljanje odbačenog pribora.
Ipak, glavni ciljevi koji se žele postići vanjskim radom, a koji su zajednički svim programima su:
- Doći u doticaj s korisnicima droga u zajednicama u kojima žive, gdje koriste drogu i gdje se okupljaju (te im pružiti informacije i načine kako smanjiti rizik od zaraze HIV infekcijom kroz dijeljenje pribora za uzimanje droga i seksualnim putem);
- Prevenirati druge zdravstvene i društvene posljedice uzimanja droga.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, istraživanja su pokazala kako vanjski rad ima snažne post-intervencijske učinke, kao što su:
- povećan prekid korištenja droga, smanjeno intravensko korištenje droga i smanjeno dijeljenje pribora za intravensko korištenje čime se smanjuje opasnost prijenosa HIV-a, čak i u programima koji ne dijele sterilni pribor direktno;
- povećano dezinficiranje igala i povećano korištenje kondoma;
- povećan odlazak na liječenje od ovisnosti o drogama, što uključuje i supstitucijske tretmane.
Prevencija HIV/AIDS-a kroz vanjski rad
Smanjenje prijenosa HIV/AIDS-a kroz vanjski rad (tzv. “outreach”) temelji se na nekoliko postavki:
- većina intravenskih korisnika droga nije u tretmanu (liječenju);
- dopiranje do intravenskih korisnika droga ključno je za smanjenje rizika od zaraze HIV/AIDS-om (bilo seksualnim putem ili putem pribora za korištenje droga) koji postoji za intravenske korisnike droga, njihove roditelje i njihovu djecu;
- provođenje programa smanjenja štete kroz vanjski rad zamjene igala potiče intravenske korisnike droga na smanjenje rizika, povećava upućivanje na liječenje i rezultira smanjenim prijenosom HIV-a;
- programi zamjene igala značajno smanjuju količinu odbačenih igala u zajednici;
- nikada se nije pokazalo da uzrokuju povećanje korištenja droga ili uzrokuju neku drugu štetu.
Principi od kojih se polazi kod smanjenja prijenosa HIV/AIDS-a kroz vanjski rad su slijedeći:
- vanjski rad zasniva se na suradnji s lokalnom zajednicom te potiče davanje povratnih poruka od strane zajednice;
- napraviti bilo kakvu pozitivnu promjenu, rad je usmjeren prema ozdravljenju osobe;
- dostojno provođenje vanjskog rada uključuje neosuđivanje i izbjegavanje konfrontacije prilikom naglašavanja osobne odgovornosti u smanjenju štete;
- poruke smanjenja štete koje se koriste u svrhu prevencije HIV-a trebaju biti konstruktivne i prilagođene potrebama i interesima korisnika tih usluga (npr. “Ovakvo ponašanje može smanjiti štetu na ovaj način” nasuprot “Ne smije se raditi ovo…”);
- intravenski korisnici droga su stručnjaci u smanjivanju vlastitih rizika;
- vanjski rad će biti najsigurniji mogući za provoditelje vanjskog rada kao i zajednice u kojima se provodi;
- prikupiti što je više moguće onečišćenog pribora za korištenje droga sa ulica i zamijeniti ga čistim priborom dio je učinkovitog programa zamjene igala;
- istraživanje učinkovitosti i utjecaja programa smanjenja štete vanjskim radom mora biti kontinuirano i mora usmjeravati rad;
- postoji posvećenost pronalaženju i implementaciji učinkovitih programa smanjenja štete i drugih novih tehnika.
Programi smanjenja štete ciljano pružaju svoje usluge u bliskom kontaktu sa intravenskim korisnicima droga. Često svoj posao rade u centrima smještenim u lokalnoj zajednici, ili koriste već postojeću infrastrukturu poput zdravstvenih ustanova.
Od posebne su važnosti oni pristupi koji se temelje na posezanju za korisnicima droga tamo gdje se okupljaju, koristeći vozila i vanjske radnike. Vanjski rad može se provoditi primjerice na ulici, željezničkim postajama, autocestama; u barovima, supermarketima, slumovima (sirotinjskim četvrtima), galerijama za korištenje droga…
Pokazalo se da vanjski rad ima velik utjecaj na smanjivanje rizičnog ponašanja, bez obzira provodi li se na tradicionalan način (vanjski rad koji provode socijalni radnici ili zdravstveni radnici) ili se provodi u obliku vršnjačke, odnosno “peer” intervencije.
Preventivni programi koji se provode u zatvorima (u nekim zemljama, primjerice u Kanadi, se provode od 1990-ih) temelje se na:
- podjeli izbjeljivača za dezinfekciju igala i štrcaljki;
- programima zamjene igala i štrcaljki;
- supstitucijskim tretmanima (metadon) te
- na dijeljenju kondoma.
Svi ovi programi, posebno programi zamjene igala i štrcaljki, nisu jako rašireni ali zatvori koji su ih provodili, nastavili su ih provoditi i nakon što su evaluirani. Utvrđeno je da ima pozitivnih pomaka: nema zatvorenika koji su se u zatvoru u kojem funkcioniraju programi zamjene igala i štrcaljki zarazili HIV-om, hepatitisom B ili C. Suprotno očekivanjima, igle se nisu koristile kao oružje, a nije bilo novih intravenskih korisnika droga (dakle, onih koji to nisu bili prije).
U kreiranju programa smanjenja štete, potrebno je posvetiti posebnu pažnju na žene korisnice droga. One su često manje vidljive od muškaraca; koriste drogu sa svojim muškim partnerima kod kuće. Rjeđe se uključuju u programe smanjenja štete jer su stigmatiziranije od muškaraca, a usluge koje se pružaju nisu prilagođene njihovim potrebama (ne postoje usluge za njihovu djecu, ili se boje da će im djeca biti oduzeta sazna li se da su ovisnice o drogi). Također, one često zarađuju za nabavljanje droge baveći se seksualnim radom, ili postaju partnerice svojim dilerima. Dakle, potrebno je razvijati programe koji će pružati skrb ženama s djecom i trudnicama, te osmišljavati strategije za zaštitu žena od nasilja i za senzibilizaciju javnosti o ženama korisnicama droga.
